Šire obzore i razmišljanja zaposlenika koji su dio toga. Doprinose obogaćenju svojih znanja i vještina, bilo kroz formalne mjere učenja kao što su obuka, seminari, praksa ili rad u sjeni ili kroz neformalne mjere učenja kao što su sudjelovanje u konzorciju, konferencijama, sastancima i posjetima. Čak i zaposlenici koji ne sudjeluju izravno u ovim aktivnostima, čine se pod pozitivnim utjecajem onih koji su uključeni, te na taj način omogućavaju svojoj organizaciji kao cjelini da od njih profitira. Uz to, mogućnost stjecanja iskustva u inozemstvu predstavlja značajan pokretač za članove organizacije. Više nego ikada prije, Europska unija nudi mogućnost kompletiranja “pokretljivosti” u inozemstvu. Učenici (primjerice, pripravnici u malim i srednjim poduzećima) koji iskoriste tu mogućnost, razvit će i svoj karakter i svoje vještine (na primjer, jezične vještine) te time povećati svoje šanse na tržištu rada.

Zahvaljujući europskim ili međunarodnim suradnjama, organizacije – posebno obrazovne ustanove – imaju priliku učiti od drugih organizacija, odmjeriti svoju izvedbu, razmijeniti nove ideje te postati inovativniji. Stjecanjem takvim znanja, ove organizacije imaju priliku postati kompetitivnije i doživjeti brži rast. One se kontinuirano poboljšavaju i namjerno biraju natjecanje s najboljim organizacijama kako bi vremenom i same postale predvodnici.

Iako obrazovni sektor u većini država još uvijek snažno ovisi o nacionalnim i lokalnim izvorima financiranja, organizacije bi trebale razmotriti nadnacionalne ili druge mogućnosti izvora financiranja, na primjer, kako bi podržale svoja međunarodna partnerstva ili razvila nove proizvode ili usluge. Preinakom svoga financijskog portfelja, minimizirat će financijske rizike. No koliko god ovi alternativni izvori financiranja bili atraktivni, organizacije ih nikada ne bi trebale smatrati ciljem. Provođenje europske strategije uvijek ulaganje: ovi novi izvori financiranja trebali bi samo pomoći pokriti ove investicije.

Kao što je dvije trećine ispitanika u ovome istraživanju spomenulo, ova dobrobit strategije europeizacije ili internacionalizacije ima dvojak utjecaj. Kao prvo, organizacija sa nekim međunarodnim ili europskim preporukama pozitivno će utjecati na vanjske dionike kao što su klijenti, dobavljači, partneri ili sponzori, stoga što će potaknuti poštovanje, kvalitetu i pouzdanost. Drugo, razvit će ponos i odanost među zaposlenicima i učiniti organizaciju privlačnijom. Kada je ultimativni cilj organizacije internacionalizirati ili europeizirati njihove jedinstvene uvjete prodaje, ova će strategija često povećati motiviranost članova.

Sektor obrazovanja opterećen je time jednako kao i bilo koji drugi konkurentni sektor. Kako je potražnja za takvim proizvodima i uslugama ubrzano postala međunarodna, tako bi ponuda trebala slijediti taj trend. Ova međunarodna dimenzija često je najvažnija za mlada poduzeća od samoga njihovog osnutka. Za tradicionalnije tvrtke, internacionalizacija njihovih proizvoda i usluga je, uz digitalizaciju, njihovo jamstvo trajnosti.

Pronaći pouzdanog partnera je teško, posebno na početku procesa europeizacije, budući kako organizacija nema međunarodnog iskustva koje bi ponudila zauzvrat. Početni projekti suradnje su stoga često neravnopravni od samog početka. “Novopridošlice” na međunarodnoj sceni možda će morati prihvatiti teške uvjete koje će postaviti iskusni vođa u konzorciju, a kako bi stekle nekakvoga iskustva te povećale svoju mrežu. Kako organizacije rastu, njihova partnerstva moraju evoluirati kako bi i dalje zadovoljavala njihove potrebe. Sažeto rečeno, najveći je problem simultano kontrolirati sve parametre: mijenjati ciljeve organizacije, mijenjati sastav svojih partnerstava i promjene svojih zaposlenika.

Dok međunarodne i europske suradnje često koriste formu projekta, organizacije još uvijek istodobno provode svoje nacionalne i međunarodne projekte. Upravljanje projektima je disciplina primjenjiva na sektor obrazovanja kao i na bilo koje drugo područje djelovanja. Ipak, nisu sve obrazovne ustanove orijentirane ka projektima. Kroz međunarodnu i europsku suradnju ove će se organizacije malo po malo upoznavati sa praksom profesionalnog upravljanja projektima. To je pozitivno gledište. Kako organizacije rastu, njihova zrelost upravljanja projektima mora također napredovati ka slijedećem stadiju. To je izazov. Usvajanje metoda i standard upravljanja projektom tek je jedan korak ka ovom cilju. Organizacije bi u nekom trenutku trebale razmotriti uspostavu Ureda za upravljanje projektima.

Mada je ovo razmjeran izazov, nadići ga moglo bi biti pokretačka točka za samu organizaciju. Prvi veliki korak je učinjen kada je upravni odbor svjesno odlučio učiniti pomak od nestalnog pristupa koji se temelji tek na mogućnostima suradnje sa međunarodnim i europskim partnerima prema dobro planiranoj mapi kao cilju u okvirima strategije organizacije. Drugi korak je učinjen u trenutku kada zaposlenici usvoje istu viziju i nove ciljeve koje odredi odbor. Izgradnja ovog procesa prihvaćanja može trajati mjesecima. Nakon par godina, kultura organizacije bit će promijenjena. Ovo bi, na primjer, mogla biti odluka djelomičnog usvajanja engleskoga jezika kao službenog jezika.

Kao što je prethodno spomenuto, razvijanje europske strategije je uvijek investicija. Bit će potrebne godine dok ta investicija donese profit, posebno ako organizacija počinje od nulte točke internacionalizacije. Poboljšavanje vlastitih zaposlenika u pravcu internacionalizacije (na primjer kroz učenje, regrutiranje, odgovarajuća primanja i tako dalje) najvjerojatnije će biti najveći trošak za tvrtku, da ne spominjemo trošak neuspješnih partnerstava ili projekata. Kao prvi korak, djelatnici koji upravljaju financijama moraju biti dobro upoznati sa financijskom praksom, obvezama i rizicima koje su nerazdvojive od strategije internacionalizacije i europeizacije. Ovo se oslanja na odnos između zaposlenika i uprave koji imaju obostrane dobre komunikacijske kanale.

Zapošljavanje i upravljanje resursima su jedan od najvećih izazova za organizacije. Poznavanje stranih jezika su, jasno, osnovne obavezne vještine. Shvaćanje i razumijevanje poslovnog engleskog jezika je najočitiji primjer: zahtijeva se sposobnost korištenja engleskog jezika u složenim kontekstima koje uključuju javni govor, upravljanje kriznim situacijama i rizicima te, iznad svega, posebno stručno područje djelovanja jedne organizacije. Korištenje ključnih termina na netočan način ili slabo izražavanje na stranom jeziku , bez obzira u pisanom ili govorom jeziku, može nenamjerno – ali katastrofalno – stvoriti lošu sliku o organizaciji i motivaciji njezinih zaposlenika za međunarodnim radom.